Merkur Venera Zemlja Mars Jupiter Saturn Uran Neptun Pluton

Između čestica koje su sačinjavale prsten dolazilo je do uzajamnog privlačenja pa je on morao da postaje gušći. Ako bi prsten bio potpuno homogen zgušnjavanje bi se vršilo ravnomerno po čitavoj orbiti i u tom slučaju ne bi bio moguć nastanak planeta. Srećom, ovakav slučaj se sreće vrlo retko. Skoro uvek nastali prsten nije u potpunosti homogen i u njemu se stvara jedan ili više centara zgušnjavanja. Svaki od ovih centara gravitacijom privlači okolne čestice i postaje veći, na kraju svi ovi centri se i međusobno privlače, stapaju i formiraju planetu. Novoformirana planeta nastavlja da kruži oko Sunca isto onako kako su pre nje to činile i čestice prstena od kojih je nastala. Laplas ovde objašnjava i uzrok zbog čega planete rotiraju oko svoje ose. On ovo rotaciono kretanje objašnjava koja posledicu različitih linijskih brzina čestica koje su formirale planetu: sve čestice prstena su se kretale istom ugaonom brzinom oko Sunca, pa prema tome one na perifernom delu diska imale su veću linijsku brzinu od onih u unutrašnjem delu jer su za isti vremenski interval morale da prevale veći put.

Sl. 7. Nastanak planeta iz Laplasovih prstenova

Na isti ovakav način nastali su i sateliti oko planeta. Oko planeta su se takođe odvajali prstenovi iz kojih su kasnije nastajali sateliti. Izuzetak je jedino bio poslednji unutrašnji Saturnov prsten koji je bio u potpunosti homogen. U njemu nije bio moguć nastanak planete nego je samo došlo do formiranja oromnog broja sitnih tela (na isti ovaj način Laplas je opisao i nastanak asteroidnog pojasa).

Komete su prema Laplasovoj teoriji "gosti" Sunčevog sistema. On smatra da komete nisu nastale u Sunčevom sistemu, već su one tu došle iz udaljenih delova svemira. Laplas je smatra da su orbite kometa ili parabolične ili hiperbolične, tj. da nisu zatvorene, pa prema tome kometa koja dolazi iz bezgraničnog univerzuma samo jednom prolazi pored Sunca i odlazi bez povratka u “nepoznatom” pravcu. Da bi objasnio pojavu periodičnih kometa Laplas je zaključio da komete prilikom prolaska kroz Sunčev sistem takođe trpe i uticaj planeta koje ih ponekad primoraju da promene orbitu. Iz tog razloga orbite kometa postaju vrlo izdučene elipse i one počinju da se kreću oko Sunca i postaju deo Sunčevog sistema.

Laplasova, kao i sve druge monističke teorije (teorije prema kojoj i Sunce i planete vode poreklo od istog materijala), predviđa da se moment impulsa sistema raspoređuje proporcionalno masi. Ovde se javlja jedan veliki problem – rezultati posmatranja tela Sunčevog sistema daju nam rezultate koji su potpuno suprotni sa očekivanim. Naime, Sunce sa 99,86% mase sistema poseduje samo 0,5 % ukupnog momenta impulsa. Nekoliko decenija kasnije pojavio se i drugi problem. Najveću kritiku Laplasovom modelu uputio je Džejms Maksvel (James Maxwell) 1875. godine. On je tada proučavao Saturnove prstenove i zaključio je da ako bi Laplasova teorija bila tačna u ovim prstenovima moralo bi da dođe do gravitacionog privlačenja i nastanka malih, čvrstih tela – čvrst prsten raspao bi se usled različite brzine rotacije, a gasovit prsten bi se raspršio prilično ravnomerno. Isti argument je primenjen i na prstenove u Laplasovoj teoriji, ti prstenovi morali bi da budu nekoliko stotina puta masivniji od planete koju treba da formiraju da bi bili stabilni.

1 2