Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac i najvažniji ruski futurist, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo. Pohađao je slikarsku školu, bio je zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihavatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pjesnički i slikarski talent. Pjesnički rad počeo je kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom razdoblju povijesti Rusije i čovječanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, slući se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole. Razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvara novi, u grafičkom slogu "stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pjesnika što se izravno obraća velikom auditoriju. Smisao takve poezije odvodi ga izravno na revolucionarnu tribinu, miting.

Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista. U lirskim spjevovima Oblak u pantalonama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek, Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla. 

Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokratiji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu. 

Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.