BOJKOT AUTOBUSA MONTGOMERIJA

1.12.1955 crna šnajderica, gđa Rosa Parks, nakon napornog radnog dana, ušla je u autobus Montgomerija. Ušavši, sjela je na prvo slobodno mjesto u odeljku za crnce koje se nalazilo odmah nakon odeljka za bijelce. Tek što je sjela vozač autobusa joj je zapovedio da zajedno sa još tri crna putnika ustane i da se vozi stojeći da bi napravila mjesto belim putnicima koji su upravo ušli u autobus a za koje nije bilo mjesta jer su i u odjeljku za bijelce i za crnce sva već bila zauzeta. Ostala tri putnika odmah su se odazvali naredbi vozača. Ali gđa Parks se oglušila o vozačevu naredbu da svoje mjesto prepusti bijelcu i ostala je mirno da sjedi. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje.

Nekoliko njenih poznanika koji su saznali za hapšenje (članovi političkog savjeta žena) došli su do zajedničkog zaključka da bi trebalo bojkotovati autobuse Montgomerija: "...bojkotom bismo bijelcima mogli dati do znanja da više nećemo dozvoliti takav tretman." Vijest o hapšenju gospođe Parks i o planiranom bojkotu brzo se proširila gradom. Štampani i letci: "Od ponedjeljka 5. decembra za vožnju u grad, na posao ili u školu ne treba više da se koriste autobusi. Opet je uhapšena crnkinja i bačena u zatvor jer je odbila da bijelcu ustupi mesto. Kad morate na posao uzmite si taksi, sami ili vas više zajedno ili idite pješice!"

Istovremeno se pokušavalo pridobiti 18 taksi društava koje su vodili crnci i zamoliti ih da ljude voze po uobičajenoj cijeni autobuske karte od 10 centi u čemu se i uspelo. Prvi uspjeh bio je više nego očigledan. Umjesto 60% učešća na bojkotu, čemu su se optimisti nadali, bilo je to gotovo 100%. U taksijima, privatnim automobilima, na tovarnim životinjama, zapregama ili pješice (čak i do 20 km) oni su išli na posao i vraćali se. Veliki odazov ljudi je zahtijevao bolju organizaciju, odnosno osnivanje posebne organizacije koja bi se brinula o bojkotu. Rezultat je osnivanje MIA-e (Montgomery Improvement Associaton - Građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa), čiji je Predsjednik postao Martin Luter King.

Protest je trebao ići i dalje dok se ne ispune sljedeći uslovi: 1. da se od strane autobuskih društava garantuje učtivo ponašanje, 2. putnici smiju sjedati na mesta onim redoslijedom kojim ulaze u autobus, 3. i crni vozači autobusa biće na linijama koje koriste crnci. Pored svog borbenog držanja ("Preumorni smo da bismo i dalje bili tlačeni i da bi nas se gazilo") protestanti su, na inicijativu Kinga, koristili i princip nenasilja ("Mi želimo nekoga u nešto ubijediti, ali ne silom. Ljubav mora određivati naše djelovanje").

Na početku protesta najvažnije pitanje bilo je pitanje transporta. Ono što se ovdje uradilo, sigurno spada među najinteresantnije dijelove Montgomeri-priče. U prvim danima gotovo svi su zavisili od crnačkih taksi udruženja koji su prevozili po tri čoveka za uobičajenu cijenu autobuska karte od 10 centi. Ali kada je nadležna vlast donijela odluku da sva taksi udruženja moraju da uzimaju cijenu od 45 centi, taksisti više nisu mogli da pomažu putnicima. Onda je osnovan jedan auto-pool u koji su ljudi svojevoljno dovozili svoje automobile i ostavljali ih na korištenje putnicima kojima je bio neophodan prevoz. Već u prvim danima ove kampanje broj automobila se popeo na 150, a ubrzo je porastao na preko 300. Za ove automobile morao se razraditi tačan sistem vožnje.Već nakon nekoliko dana ovaj sistem je bio začuđujuće dobro uigran. Više od 25 ljudi zaposleni su kao stalni vozači. Auto-pool je bio odlično organizovan, ali je i mnogo koštao. Troškovi MIA-e porasli su na 5000 dolara mjesečno. Vremenom je rad ureda MIA-e postao tako opširan da se moralo zaposliti 10 stalnih radnika. Cjelokupan projekat finansirao se od donacija koje su stizale iz svih delova Amerike, ali i iz prekookeanskih zemalja.

Stalno su održavani veliki skupovi u crkvama, koje su već nekoliko sati pre zakazanog početka bile pune.Večer za večeri sudionici skupova su pripremani na to da vole umjesto da mrze i da rađe trpe nasilje nego da ga oni nanose. Od samog početka ljudi su zadivljeno reagovali na ovu ideju. Crno stanovništvo Montgomerija zaista je bilo spremno da krene novim putem do prevladavanja krize u rasnim odnosima. Kako je kao idejni vođa i nosioc ovog pokreta M. L. King mnogima predstvaljao prijetnju, na njegovu kuću je izvršen bombaški napad, koji je srećom prošao bez  stradalih. Crncima je bila puna kapa. Bili su spremni da na silu odgovore silom. Ipak, uticaj Martina Lutera Kinga  je bio toliko jak da je on ovo uspio spriječiti. "Ako imate oružje kod sebe, vratite ga odmah kućama. A ako nemate oružja, nemojte ga ni nabavljati. Ovaj problem ne možemo riješiti uzvraćanjem nepoštovanja. Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem."

Vidjevši da crnci ustraju u protestu, gradski oci su posegnuli za čvršćom politikom: dolazilo je do hapšenja zbog malih kršenja saobraćajnih propisa, do bezrazložnog zadržavanja vozača auto-pool-a i sl. Onima koji su htjeli povesti stopere rečeno je da je ovo zakonski zabranjeno. Tako je auto-pool na neki način zaustavljen. Ali autobusi su i dalje bili prazni. Kada je suprotna strana primjetila da upotrebom sile nije postigla ništa, prešla je na masovna hapšenja. Stari zakon, koji je navodno zabranjivao bojkot ponovo je prizvan u život. Jedan pristrasni sud bojkot autobusa proglasio je kršenjem zakona. Preko stotinu crnaca bilo je optuženo. Ali crnci nisu dozvolili da ih to uzdrma. Pohrlili su ka zatvorima da ih tamo uhapse. Nekad vrlo strašljiv narod, jednostavno je bio preobražen u nešto drugo. Oni koji su ranije drhtali pred slovom zakona sada su bili ponosni na činjenicu da ih se hapsilo jer su se zalagali za slobodu. I M. L. King je uhapšen, optužen za kršenje zakona koji zabranjuje bojkot u državi Alabama i osuđens na 500 dolara novčane kazne.
 

Ipak, i ovaj pokušaj da se protest zaustavi je propao. Umesto da uguše pokret, metode suprotne strane su postigle kontra-efekat. MIA je sada postala još aktivnija slanjem zahteva Saveznom distriktnom sudu SAD-a u kojem je zahtevala ukidanje segregacije u autobusima. 4. juna 1956. godine suci su odlučili da je segregacija u autobusima u državi Alabama protuustavna. Advokati Montgomerija uložili su žalbu Višem saveznom sudu, koji je, presudio u korist protestanata potvrdivši odluku u kojoj se kaže da je segregacija u autobusima bila protuustavna. Više od 12 meseci crnci su uspješno održali nenasilan protest, dok nisu postigli pobjedu koja je predstavljala ogoroman korak u borbi protiv rasne segregacije.

                                                                                     M. L. King i Rosa Parks