|
|
"JA IMAM SAN"
"Radujem se što danas zajedno sa vama učestvujem u jednom
događaju koji će ući, kao najveća demonstracija za slobodu, u
istoriju naše nacije. Pre stotinu godina jedan veliki
Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je
proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugih godina
zatočeništva došao kao svetlo dana. Ali stotinu godina kasnije
crnci još nisu slobodni. Stotinu godina kasnije crnci su još
uvek sputani lancima rasne podele i lancima diskriminacije.
Stotinu godina kasnije crnci još uvek kaskaju na margini društva
i u sopstvenoj zemlji se nalaze u egzilu.
Zbog
toga smo mi danas i došli ovde, da štetnu situaciju po sve nas
još više dramatizujemo. U određenom smislu reči, mi smo došli u
glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kada su arhitekte
naše Republike potpisali Ustav i Objavu o nezavisnosti oni su
zapravo potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je
ravnopravnost svih Amerikanaca. Ova priznanica sadrži obećanje
da je svim ljudima - da svim, crncima jednako kao i belcima
zagarantovano neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću.
Danas
je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj
priznanici, bar što se tiče crnaca. Umesto da ispuni sveto
obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: "bez
pokrića". Ali, mi ne želimo verovati da je ova banka pravednosti
bankrotirala. Mi ne želimo verovati da nema dovoljno novca u
velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.
Tako
smo se ovde okupili da unovčimo ovaj ček, koji će nam dati pravo
na zahtev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovde smo došli i da bi
Ameriku podsetili na neizbježno SADA. Sada je vreme u kojem niko
sebi ne može dozovoliti "period u kojem bi se strasti trebale
stišati" ili pokušati da sredstvima umirivanja uspori proces
koji kreće korak po korak ka napred. Sada je vreme da obećanja
demokratije postanu stvarnost. Sada je vreme da se izađe iz
mračne doline rasne podele i da se krene svetlim putem
pravednosti za sve rase. Sada je vreme da se naša nacija iz
tapkanja rasističke podele izdigne i učvrsti u bratstvu svih
rasa. Sada je vreme da se dozvoli da pravednost postane
stvarnost za svu Božiju decu. Bilo bi užasno za ovu naciju, ako
ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće leto
opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju pre nego počne
živuća jesen slobode i pravednosti.
1963.
nije kraj, nego početak. Ko se nada da su crnci sada zadovoljni,
nakon što je puštena para, imaće loše osveštenje, kada nacija
nastavi da se ponaša dalje kao i do sada. Neće biti ni mira ni
odmora u Americi, dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska
prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije
dok ne dođe svetli dan pravednosti.
I to
moram reći svom narodu, da stoji na pragu vrata koja vode u
palatu pravde: dok pokušavamo da ostvarimo i dobijemo svoja
prava, ne smemo nikako biti nepravedni ka drugima. Ne dozvolimo
sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje, da bismo utažili žeđ
za slobodom. Našu borbu stalno moramo voditi na visokom nivou
dostojanstva i discipline. Ne smemo dozvoliti da naš stvaralački
protest potone u fizičkoj sili. Uvek iznova moramo se dizati u
one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo
suprotstaviti snagom naše duše. Predivni novi borilački duh koji
je obuhvatio sve crnce ne sme nas odvesti do tamo da na bilo
koji način ne poštujemo belce. Jer mnoga naša bela braća - a to
dokazuje i njihova prisutnost danas ovde - došli su do zaključka
da je njihova budućnost neodvojivo povezana sa našom. Došli su
do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše
slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.I kada marširamo,
moramo se obavezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne
možemo se okrenuti i vratiti.
Postoje
ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtevaju građanska prava:
"Kada ćete konačno biti zadovoljni?" Nikako ne možemo biti
zadovoljni, dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti
policije. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god naša umorna
tela nakon dugog putovanja ne mogu naći smeštaja u motelima na
selima ili u hotelima u gradovima. Nikako ne možemo biti
zadovoljni, dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da
iz jednog malog getoa smeju preći u veći. Nikako ne možemo biti
zadovoljni, dok god je našoj deci oduzeta sloboda i dostojanstvo
natpisom na kojem stoji "Samo za belce". Nikako ne možemo biti
zadovoljni, dok god crnac u Misisipiju nema pravo da bira, a
crnac u New Yorku nema nikoga ko bi za njega glasao. Ne, nećemo
biti zadovoljni, sve dok pravo ne prožubori kao voda, a
pravednost ne zahuči kao jaka struja.
Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike
tuge. Neki od vas su došli direktno iz zatvorskih ćelija. Neki
su došli iz oblasti u kojima zbog svog zahteva za slobodom i
pravdenošću bivate predmetom policijskih istraga i brutalnosti.
Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i
verujete u to da je nezaslužena patnja ima kvalitet
razrešenja. Idite natrag u Misisipi, idite natrag u Džordžiju,
idite natrag u Luzijanu, idite natrag u geta velikih gradova na
severu sa saznanjem da sadašnja situacija može biti promenjena.
Ne dozvolite da padnemo u dolinu očajanja.
Danas
vam kažem, prijatelji moji, uprkos poteškoćama današnjice i
sutrašnjice ja imam san. To je san koji je duboko ukorenjen u
američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići
i da će živeti po pravom kredu njenog postojanja: "Za nas je ova
istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni
jednaki". Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima
Džordžije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih
robovlasnika sedeti zajedno za istim bratskim stolom. Imam san
da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada
nepravednost i gde ona sa plamenom tlačenja živi svojim punim
bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u
oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero dece
jednoga dana živeti u društvu u kojem se niko prema njima neće
ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih
se tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže. Imam
danas jedan san...
Imam
san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa njenim
guvernerom, sa čijih usana su silazile reči kao "intervencija" i
"anuliranje rasne integracije"..., da će tačno tamo u Alabami
jednoga dana mali crni dečaci i male crne devojčice pružiti ruke
malim belim dečacima i devojčicama kao braći i sestrama. Imam
san da će se jednoga dana uzdići sve doline, a svi bregovi i
planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mesta poravnati, a
neravna izglačati. I dobrota Gospodara biće svima vidljiva i
svako meso će je spoznati.
To je
naša nada. Sa ovim uverenjem vratiću se natrag na jug.
Sa ovim
uverenjem biću sposoban da od brega očajanja, načinim kamen
nadanja. Sa ovim uverenjem mi ćemo biti sposobni da neskladnosti
naše nacije pretvorimo u zvuke predivne simfonije.
Sa ovim saznanjem bićemo sposobni da zajedno radimo, da se
zajedno molimo, da se zajedno borimo, zajedno idemo u zatvor,
zajedno ustajemo za slobodu, u saznanju da ćemo jednoga dana
biti slobodni. A to će biti dan, kada sva Božija deca u ovoj
zemlji ovoj pesmi budu mogla dati novo značenje: "Moja zemljo, o
tebi, tebi zemljo slobode ja pevam. Zemljo, gde su moji očevi
umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih
bregova." Ako Amerika treba da postane velika nacija, onda ovo
mora biti istina. Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina
Nju Hampšira. Dopusti joj da dođe sa moćnih bregova Njujorka,
dopusti slobodi da dođe iz Pensilvanije. Dopusti joj da dođe sa
snegom pokrivenih Rocky Mountains iz Kolorada. Dopusti joj da
dođe iz Kalifornije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe sa
Džordžijas Stone Montain. Dopusti joj da dođe iz Tenesis Lookout
Mountain. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Misisipija,
dozvoli joj da dođe sa svake uzvisine.
Kad joj
dozvolimo da dođe, kad joj dozvolimo da prođe kroz svaki grad i
gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana, na kojem će sva deca
Božija - crni i beli ljudi, Jevreji i pagani, protestanti i
katolici - jedni drugima pružiti ruke i moći pevati stare
crnačke duhovne pjesme: "Konačno slobodan! Konačno slobodan!
Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!""
|