UVOD

         Razvoj moderne optike u posljednjih desetak godina, koji je doveo do nalaska lasera, stimulirao je veliki interes za ovo područje nauke. Taj se interes može usporediti samo s onim što ga je izazvao pronalazak tranzistora dvadeset i pet godina ranije predstavljajući najveći uspjeh fizike čvrstog stanja. U oba slučaja nove naučne ideje brzo su našle put do praktičnog ostvarenja najvećim dijelom zato što je tehnologija dosegla nivo na kojem je mogla odgovoriti na zahtjeve nauke. Uostalom, teško je i reći nije li u ovom slučaju tehnološki razvoj bio taj koji je izazvao bljesak naučne imaginacije i omogućio da čovjek kreira nešto novo iz kaosa svoga iskustva.

         Stvarni razvoj lasera počinje 1960. u Hughesovim laboratorijima u Kaliforniji, kada je T. Maiman konstruirao svjetlosni izvor koji se razlikovao od svih do tada poznatih svjetlosnih izvora. Sastojao se od malog štapića sintetskog rubina, paralelno poliranih rubova, koji je pobuđivala kseononska bljeskalica. Tako je stvoren izvor veoma uskog snopa monokromatske svjetlosti mnogo puta intenzivnije od svjetlosti Sunca.

Naziv laser je engleski akronim za „Light Amplification by Stimulated Emmision of Radiation" - pojačanje svjetlosti stimuliranom emisijom radijacije ili pak koherentni kvantni generator optičkog dijapazona  uobičajeni naziv u sovjetskoj literaturi. Već 1917. A. Einstein predvidio je mogućnost induciranog zračenja, Što je duži niz godina ostalo nezapaženo, a 1940. V. A. Fabrikant ukazao je na mogućnost pojačanja svjetlosti pomoću inducirane emisije. Desetak godina kasnije, tacnije 1952. neovisno i gotovo istovremeno pojavljuje se u SAD (C. Townes i G. Gordon) i u SSSR (N. G. Basov i A. M. Prohorov) nekoliko osnovnih radova na razvoju novih vrsta generacije. A godinama koje su slijedile razvoj koherentnih kvantnih generatora išao je vrlo brzo.

Basov i Prohorov predložili su 1955. radni princip na tri nivoa i vanjsko polje za pobuđenje.

Townes i Schawlow razmatrali su 1958. mogućnost primjene tog principa u optičkom području, a 1960., kako je već spomenuto., T. Maiman je konstruirao prvi laser na kristalu rubina.

Ali Javan i suradnici  konstruirali su 1961. prvi plinski laser na smjesi He i Ne, a već sljedeće godine stvoren je i poluvodicki Iaser na GaAs.

         Heller je 1963. konstruirao prvi laser na tekućem mediju, a nešto kasnije, tacnije 1966. Sorokin i Lempicki uspijevaju dobiti laserski efekt na organskim bojama Slijede hemijski laseri, te razvoj lasera veom velike snage, a gotovo eruptivno se povećava i broj njihvih primjena. Nemoguće je navesti brojne naučnike i radove koji su doprinijeli razvoju ove grane nauke i primjeni lasera.